top of page
MIĆA MILJKOVIĆ - kafedžija
 

Mića je bio vlasnik kafane "Žagubica" kod igrališta, tamo gde je sada Tehnički fakultet. Tu su se okupljali golubari, pa je kafana često bila i golubarsko udruženje. Iako vlasnik kafane, Mića je ustvari bio više siromah no gazda. Radio je od jutra do sutra, te je za golubove malo vremena imao. To je nadoknađivao slušajući golubarske priče, dok je prinosio čokanje rakije. U njegovoj kafani su osnovana sva društva sve do 1926. te ako ni zbog čega drugog, onda zbog tog zaslužuje da ga pomenemo. Još davne 1905. tu je osnovano I Beogradsko golubarsko društvo, pa ono 1910, zatim 1922, pa 1924. II Beogradsko i 1928. Beogradsko društvo golubara. Kod njega su se održavale skupštine, tu su donošene odluke, zakazivana takmičenja i usvajani pravilnici. Tu su se prepričavali događaji, ogovarali golubari i hvalili najbolji letači. Mića je bio skroman i uvek nasrnejan. Za svakog je imao lepu reč, pa su ga svi voleli i poštovali. Možda bi više pažnje posvetio sebi i golubovima da nije imao "nadžak" ženu uvek ljutu i spremnu da ga izgrdi što "gubi vreme na gluposti". Golubari su ga zbog toga još više voleli, te su ga prosto "zasipali" golubovima. Dobijao je od najboljih parova i najpoznatijih golubara mlade, pa je u njegovom golubarniku u dnu dvorišta bila revija čuvenih potomaka. Koliko se samo puta ustajalo iz kafane, da Mića pokaže liniju tog i tog porekla, a onda bi se vratili za sto i hvalili te golubove.

 

Na to bi Mića promešao ramenima, razvuko lice u osmeh i doneo turu čokanjčića fraj, ali da ne vidi žena. I pored svih tih poznatih sojeva, Mića je nekako najviše voleo i cenio neke svoje golubove. Bili su to sitni čađavi mavjančići sa šiljatim ćubama i dok su mladi, sa crnim nogama. Kad ih vide, golubari se kiselo mršte i ko po pravilu ga pitali : - Šta će ti ovo pobogu Mićo, pobi to da ti ne kvari golubove. - Oću, oću samo nemam sad vremena, pravdao se Mića, a u sebi je mislio: - Ma ne znate vi šta je ovo, to je bolje od svih vaših. Vatra, živa vatra, ne smem da ih pustim odma jure u vis, a tek kolko lete. Njima ne treba mnogo da se jure 1 - 2 put i odma lete i kače. E, kad bih imo vreme, samo njih da pripremim, pa da gledate... - Ajde Mićo, daj tu rakiju... i on se trgne, pa pojuri među stolove dok veliki poslužavnik podrhtava pod teretom silnih čokanjčića.

 

Njegov bratanac, Pera Miljković, se seća tog vremena i tih priča, pa kaže: - Ja sam još ko dečkić odlazio kod čika Miće, da mu pomognem i da gledam golubove. Nema čijeg goluba nije imao, ko na sajmu, ali najviše je voleo i cenio poreklo te male mavjankice. Uvatio je jednog leta, posle provale oblaka. Bila je mokra ko miš i padne među stolove, te on istrči po kiši i u vati je. Ja je nisam zateko, jer je to bilo davno, ali mi je hiljdu puta pokazivo neke sitne pepeljaste mavjankice govoreći: - E ovakva je bila, baš ovakva... To nije bio naš golub, jer nigde nisam takve video, a i nije ni ličila na ove naše. Sitna, kratka po grudima pepeljasta, a po telu zagasito tamna mavjankica, jedino su čisto bele oči ukazivale da nije od gacura.

 

Čika Mića se hvalio, da mu je ona letela iz dana u dan i to uglavnom sama po 5 - 6 sati. Jednom je nije bilo mesec dana i vrati se usukana, a Mića da poludi od sreće. Uzme te njene ćerke ili unuke, onako sa dve ruke, pa ih ljubi u čelo i tepa im: - Jarebice moje, vidre moj, vi deset jezika govorite, a ovi mangupi vas mrze... - Nudio mi je da teram mlade od tih golubova, ali ja nisam hteo to da unesem, oće ovi iz kraja da me zavitlavaju. Kad je prodo kafanu i otišo u bolnicu, bio je već mator, ali samo je te preneo kući, a ostalo ispoklanjo. Ja sam uzeo neke "Šmitove" bili mnogo dobri golubovi. Imao je vrhunske golubove, ali nije imao vremena i smisla da napravi letače. Od tih njegovih golubova, posle su mnogi napravili strašne golubove. Kod Bakše kovača, neki Mićini arapi su leteli godinama. Kod Blagoja Berberina opet tekiri naudice... Te sitne mavjane je davao nekom Dragom dole na Dorćol i pričalo se da je i on poludeo za njima. Davao je i drugima, te se to dosta raširilo, pa ga Milan Tišler dirao da će da mu pošalje marvenog lekarada da to šprica i pobije, kako se gamad ne bi dalje širila. Danas, kad gledam neke golubove, pogotovu ove Babičine crne mavjančiće, setim se tih čika Mićinih, da znaš nisu daleko.

 

Posle onog rata, kod Miće je osnovano I Beogradsko golubarsko društvo, pa se tu okupljala gospoda. Dolazili foto reporteri i novinari, pa ih slikali i pisali po novinama. Bilo je milina leti predveče sesti u baštu ispod velike lipe. Okupe se golubari pa počnu priče i šale, a ja slušam i donosim neki svoj sud. Tad je Milan bio glavni, pa Žarko Cincarin, Bakša Kovač, Blagoje Berberin, Klonfer, Lomić, Milan bandista, Mita užar, Sreta Korpar, Žika Kapunac, Mijajlo Stanković, Đoka Đorđević i mnogi drugi. Tu su ti bili svi jednaki, gazda i siromah, profesor i radnik, sudija i nadničar, starci i mladići... ali svi su imali dužno poštovanje jedni prema drugima. Galamdžijama i svađalicama tu nije bilo mesta, jer se znalo da će Mića sve da prijavi Tucakoviću. O praznicima, navrate Tucaković, Stanković, Janković, Đorđević, Todorović i druga gospoda, pa ih fijakeri čekaju, dok se oni sa golubarima i spričaju. Kasmje su se golubari izdelili. Osnovana su nova društva, pa su i nove kafane postale mesta okupljanja.

 

Na Čuburi je Milan privuko čuburce u kafanu "Srbija" i kasnije "Sokolac". Jedna grupa se preselila u "Kikevac" a kasnije će treća u "Neimar". Mlađi golubari su se okupljali na Pašinom brdu u kafani "Kod Dače" te je zbog njih kafana radila ujutru od 5 sati pa uveče do 10 sati, kako bi odatle gledali golubove iz celog kraja.

 

Posle ovog rata ( II Svet. rat) preživelim beogradskim golubarima su se pridružile pridošlice iz unutrašnjosti, a aktivirane su kao golubarske kafane: "Šilja", "Ljupče", "Labud", "Dača", "Neimar", "Srbija" i "Šumatovac". No, da se vratim mom čika Mići, jer kad bi ti reko da sam sve o golubovima naučio od njega, ti ne bi verovao. On nije bio terač, ali je mnogo znao o golubovima. Godinama je slušao priče tih starih i poznatih golubara, pa nije bilo teme, ličnosti ili golubova o kojima on nije mogo da ti priča. Po nekoj njegovoj rang listi, najbolje golubove je imao Mirko Njemec pa Kolaković, a tek onda Milan tišler, Mita užar i Žika Kapunac.Izuzetno je cenio Karla Šmita, Karla Pošpihla i Tucakovića. Nije voleo Đoku Đorđevića, jer je mnogo filozofiro, a i nije mu pomogo, kad mu je u sudu nešto trebalo.

 

Tamo pred smrt, pozove me... pa sednemo pored golubarnika, gledamonih desetak golubova što mu ostalo i pričamo. Seća se starih vremena, nabraja stare golubare kojih više nema, pa pređe na golubove letače, tekira peckastog Jove Markovića, što je leteo od ujutru do zaranaka, pa Mirkovog čapara, što je predveče udario u zid susedne zgrade i crko, pa Kolakovićevog krzala što je u zaranke došo do krova, a onda se vratio u mrvu i došo sutradan... i tako redom.

Kaže mi : - I među ovim mlađim ima opasnih golubara. Ne znaš ko ima bolje golubove, Kićevac, Mile Lomić, Grade pisar, Nikola pisar, Muta, Slavko Vasiljević, Laza "Pače", Stanko Šnajder, braća Jaćimovići, Janković, Iva Bugarin, Jaša, Ponkajs, Živan, Laša, Halupka...pa i ti Pero...

 

Pa ipak, mislim da je najači Andra. Voli golubove, ima pare, kuću i dvorište, ima sve uslove da sve ove prevaziđe. On, Slavko, Laza, Stanko i ti Pero, vi ćete da se takmičite, ali Andra Bihel će da sve pobedi, pazi šta ti ovako mator kažem. Po zvaničnim rezultatima, nije bio u pravu, jer je Laza 1939. odneo pehar ko prvi sa 3,30 h, a Stanko "Šnajder" 1940., isto tako sa reko bih 3,40 h. prosek jata.No Andri Bihelu su tada leteli golubovi mnogo, mnogo duže. To vreme je pripadalo, još živom Milanu tišleru, Miti užaru, PaIvi bugarinu, braći Bihel, braći Jaćimović, Kosti Maćeši, Lomiću i đeneralu Jankoviću. Od njih je ostao samo Andra Bihel, te je čudo da nije bio šampion, da ko od šale odnese pehar, tih predratnih godina. Kod njega su sakupljeni najbolji beogradski letači. Kad čuje da negde neki golub opasno leti, uzima novčanik i uveče je taj golub u njegovom golubamiku. Misliš da ga "seče" i čuva... ne, čupa mu krilo... uči i tera. Tako stalno, pa nije čudo, što mu tako lete golubovi. Stanko šnajder se "bori" sa užarevim poreklom, da ga dostigne i pobedi. Laza "Pače" i Slavko razmnožavaju Tišlerove... Raja Tešić se predaje i prelazi na Andrin soj. Tu su još Perica Kavaljer, Mane Šepa, Stanković, Slavoljub Miladinović, Boža Maćeša, Bane, Joca Dilinger, Tonika, Bata Radosavljević, Vita Pantić, Gosić, Mika "Misirac", Joca Naumović, Vita "Beli", Dragi "Drnda", Bora Kerevan, Jaša, Ponkajs, Micko, Laša, Živan... i mnogi, mnogi, drugi. Svi oni imaju "strašne" letače, sve poreklo Milanovo, Užarevo, Kapunčevo, Gradino... svi hoće da "tuku" Andru, ali to je teško, jer Andri lete golubovi i to svi vide.

 

Andra je postao bauk kad je kupio golubove Grade "pisara". Pre toga je samo "skupljač perja" i dobar platiša, kojem je Milan silne pare uzeo. Kako je čika Mića pogodio, da će Andra sve tući?

Pa tada je Andra bio "stina riba"... Gradine golubove je kupio mnogo kasnije... Eto, ja mislim iskustvo i poznavanje ljudi... život u žiži. U kafani je završio psihologiju i postao "doktor" za ljude, doktor za golubare. Sve što je reko, obistinilo se. Proreko je i ovaj drugi rat i pobedu i ovo što je danas... i tebe je proreko. Smeješ se... misliš da sam lud, a ja ne znam kako, da ti to objasnim, ali znam sećam se, ko sad... i za tebe je rekao, da ćeš doći na Čuburu i doneti mnoge novosti, za koje golubari dotad nisu znali i smejaće ti se, jer ne znaju šta rade, a posle će te slediti i golubovi će, ko od šale leteti od zore do mraka, i sve tako, dok se ne obistini sve ono... što su oni maštali ispod žagubičke lipe do duboko u noć.

 

Ja sam mu se onda, ko ovo ti sad meni, u sebi podsmehivo. Mislio sam, pedeset godina je pod nos vuko rakiju... pa mu se krvne žile u mozgu raširile, te sad priviđa i predviđa. Šta on o golubovima zna... kad je rasturio onakve golubove i ostavio ove "koko-zrake" i na Andru tipuje, a Andra u kukuruzište stavio kućicu od šlepa i donosi "vašar" božji, pa mu beže niz potok sa onako čupanim krilima. Jeste, onda je tako bilo. Tad je Andra živeo ispod kafane "Srbija" dole u kukuruzištu, pa mu se ćumez od kukuruza ne vidi, a golubovi se poplaše pa niz kukuruzište pravo dole u potok. Onda je niz bulevar teko potok i ćuprije bile.

 

Za tebe je čak pogodio, da ćeš sa njegovim poslom veze imati i eto ti radiš u "Navipu" gde se proizvodi piće za kafane. Što se smeješ, pitao si me da ti pričam o Mići Miljkoviću, mom čiči i ja ti pričam, a ti ne moraš da mi veruješ. Jesi li doneo engleske knjige i tablice za ishranu. Jesi li prvi počeo da čupaš krila i rasparuješ letače. Jesi počeo prvi da ih ječmiraš i spremaš, da ti lete ceo dan. Jesu li ti leteli ceo dan, onda kad ti Pele dao nule, jer zbog magle ujutru nisu uvatili propisan vis, a posle otišli i padali u mrak, a neki ti i zanoćili kod "šoka" na soliter. Jesi li prvi uradio stajalice, davo golubovima vitamine, gorku so, šećer i sve one "andramolje". Jesi li sa ovim tvojim zemuncima, prvi ovde doneo "granule"...šta još oćeš...?! Jesu li ti se isprva smejali i zvali te doktor Gen. Jesu li ti se smejali što golubove raniš ječmom, pa te zvali "ječmeni". Jesu li ti govorili svi, pa i tvoji kumovi Koprivce, da si lud, kad veruješ da golub leti ceo dan. Jesu li te ismejavali u kafani, kad si im govorio o genetici i nasleđu... Razmisli malo, kroz šta si sve ti prošo. Seti se kako te Buda ismevo, kad ti golubovi silazili posle 3 sata popodne, kad dolaziš s posla, a on te ubeđuje da su celo vreme "spavali" na rajšpcu i anteni, pa znaju "džukele" kad dolaziš i onda polete.

 

A sve to je bilo tamo neke 1965-66., kad je prosek prvaka bio 3 sata i 45 minuta!!! Vidi danas, svi rade što si ti onda radio. Ne mogu da postignem da napravim stajalica koliko mi naručuju. Idu u pivaru po ječam i pivsk kvasac. Prave boksove, ko oni tvoji na terasi, čupaju golubima krila i rasparuju ih, prepisuju tvoje tablice za ishranu, po apotekama kupuju vitamine, gorku so i grožđiji šećer. Ne možeš u apoteku od njih da uđeš, pokupovali sve vitamine i gorku so, pre neki dan nema soli, a mene uvatio zatvor. Kaže mi apotekarka "Nema, odneli neki sve po kilo uzimali".

Sve je to moj Mića proreko i obistinilo se, a ti se smej. Ja to već duže vreme posmatram i studitam, ali sramota me da ti kažem. Ovo je bila prilika da ti sve ispričam, a ti se samo smej...

Kafana Žagubica, današnji izgled

Kafana Žagubica danas

bottom of page